Obično nemam problem da tekstu nadenem naslov, ali sada se malo namučih. Naime, pozabavila sam se trominutnom internet pretragom ne bih li vas ovde zadivila time kako imam neku istorijsku priču koja će ispratiti recept za kolače, ali to ne beše baš plodonosno. Sve što sam uspela da saznam je da postoje podaci da se još kraljica Elizabeta I sladila i uživala u mirisu cimetnih kolačića, davnih, davnih godina. Kakav je originalan recept nisam uspela da otkrijem, a činjenica je da danas imamo mnogo dostupnih varijacija. Otud i moja zbunjenost povodom pravilnog naziva ovih kolača. Medenjaci, đumbirci, božićni kolači, medeno srce i još ko zna koliko mogućnosti.
Ove godine nisam mogla da odolim i praznično me raspoloženje uhvatilo mnogo ranije nego inače. Mislim da je za to sve odgovorna činjenica da sam mama jednog radoznalog dvogodišnjeg mališana koji se kako raste, sve više interesuje za svakodnevna dešavanja, a ja osećam neku vrstu dužnosti da mu sve praznike koje proslavljamo približim, učinim da ih zavoli i uživa u njima. I zaista, nema ničeg lepšeg od nevinog dečijeg osmeha i iskrene radosti koju tada dobijem zauzvrat.
Ove godine nisam mogla da odolim i praznično me raspoloženje uhvatilo mnogo ranije nego inače. Mislim da je za to sve odgovorna činjenica da sam mama jednog radoznalog dvogodišnjeg mališana koji se kako raste, sve više interesuje za svakodnevna dešavanja, a ja osećam neku vrstu dužnosti da mu sve praznike koje proslavljamo približim, učinim da ih zavoli i uživa u njima. I zaista, nema ničeg lepšeg od nevinog dečijeg osmeha i iskrene radosti koju tada dobijem zauzvrat.











